Ne mogu vjerovati da i dalje pišem o ovoj temi na ovaj način. Svaki put pomislim, da možda pretjerujem, da je scena već “odradila” tu lekciju, a onda pogledam realnost pa shvatim da nismo.
Činjenica ostaje: kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, klupska kultura već desetljećima u velikoj mjeri reproducira reakcionarne obrasce. Unatoč povijesnoj činjenici da žene sudjeluju u stvaranju elektroničke glazbe od samih njezinih početaka, na line-upovima i u glazbenim medijima i dalje postoji ozbiljan nedostatak ženskih i queer DJ-a te producent*ica. Često se u takvim raspravama poteže argument meritokracije — tvrdnja da izvođače treba birati isključivo prema kvaliteti glazbe. Načelno, s time se teško ne složiti. Ja sam prva koja voli kvalitetu. Međutim, meritokracija pretpostavlja jednake početne uvjete i jednake mogućnosti pristupa, što u praksi još uvijek nije slučaj. Patrijarhalne strukture, mreže poznanstava, manjak vidljivih uzora i nedovoljna institucionalna podrška doprinose sustavnom zanemarivanju umjetnica i queer aktera na sceni. Kao muzikologinja, navikla sam analizirati strukture; Ali kao osoba koja stoji u klubu, za pultom ili ispred njega, ne mogu zanemariti iskustva koja se ponavljaju. Razlike između muškog i ženskog ili queer iskustva u klupskom prostoru nisu teorijske. One su vrlo konkretne. U načinu na koji te gledaju dok puštaš. Načinom na koji ti prilaze dok plešeš. U tome koliko puta moraš dokazivati da znaš što radiš. Mogla bih nabrojati nekolicinu primjera seksizma, uznemiravanja, omalovažavanja i zanemarivanja. Gotovo svaka žena na sceni ima svoju arhivu takvih situacija. Problem je što smo ih u nekom trenutku počele doživljavati kao “normalne”. Kao nešto što ide uz noćni život. A ne ide!
Bilo bi vrijeme da se prestanemo pretvarati kako elektronička glazba i klupska kultura nemaju navedenu problematiku. Upravo suprotno — to je sve duboko ukorijenjeno u načinima organizacije, bookiranja i distribucije vidljivosti. Kada razmišljam o svemu tome, uvijek se vratim na vlastiti kontekst. Pa onda i u Rijeku. Izlasci se ovdje često biraju prema tome tko organizira večer i koliko je taj netko vidljiv na društvenim mrežama. Klub kao prostor i sama glazba ponekad su u drugom planu. Lokalni kolektivi imaju svoju publiku — i to je lijepo vidjeti. No, istovremeno znamo koga se najčešće zove. Znamo kako izgledaju line-upovi. I tu dolazimo do rečenice koja se stalno ponavlja: “Nema dovoljno žena za angažirati.” Stvarno?! Ili ih samo ne tražimo dovoljno daleko izvan vlastitih krugova? Ili nam je jednostavnije nazvati prijatelja koji je već “provjeren”? “Buddy sistem” je udoban, ali on ne proizvodi raznolikost — on reproducira isto! Rad DJ-a, bookerice ili radijske voditeljice često se romantizira kao kreativna praksa što uopće nije sporno, ali važno je podsjetiti da je riječ i o kuratorskoj poziciji moći. DJ ne stvara novu glazbu, već bira, kontekstualizira i redistribuira postojeće radove. Time odlučuje koga će se slušati, čiji će se rad amplificirati i tko će dobiti na vidljivosti. Pitanje “tko kome daje platformu” stoga je duboko političko. Ono uključuje razmišljanje o diskriminaciji, privilegijima i raspodjeli resursa. Svaki line-up je implicitna izjava o vrijednostima — čak i kada se tako ne predstavlja. Unatoč svemu, klupska kultura nosi snažan emancipatorni potencijal. Osjetilno i tjelesno iskustvo kolektivnog plesa, privremeno zamagljivanje svakodnevice i stvaranje zajedničkog prostora mogu proizvesti osjećaj zajedništva i mogućnosti drugačijeg svijeta. U tom smislu, klubovi i festivali mogu funkcionirati kao privremene, proživljene utopije. Okvir za takva iskustva stvaraju organizatorice i organizatori. Ako želimo da klupski prostor bude inkluzivan, potrebno je aktivno raditi na smanjivanju pristupnih barijera. To uključuje radionice, edukacije, otvorene DJ večeri, sigurne prostore za probe, ali i jasno artikulirane politike nulte tolerancije prema uznemiravanju. Vidljivost nije površna kategorija. Ona oblikuje horizonte mogućeg. Ako mlade djevojke i queer osobe ne vide sebe na pozornici, u studiju ili u organizacijskom timu, teško će zamisliti sebe u tim ulogama. Stoga su sustavna podrška i umrežavanje ključni.
Podrška među kolegicama i kolegama, kolektivno organiziranje i razmjena znanja pokazali su se kao učinkoviti alati u mnogim zajednicama. Istodobno, važno je naglasiti da se diskurs o rodnoj ravnopravnosti ne odvija izolirano unutar klupske kulture, već je dio šire društvene borbe za pravedniju raspodjelu moći i resursa.
Raznolik tim iza programa gotovo uvijek rezultira raznolikijim programom. Kada u organizacijskim strukturama sudjeluju žene i queer osobe mijenja se i način kuriranja, a onda i program sam. Ne postoji čarobno rješenje. Niti jedan tekst neće promijeniti godine ustaljenih obrazaca; ali šutnja ih sigurno neće promijeniti. Možda je prvi korak jednostavno priznati da problem postoji. Drugi je zapitati se: što ja, unutar svog dosega, mogu učiniti drugačije? Koga mogu pozvati? Koga mogu preporučiti? Kome mogu dati mikrofon? Elektronička glazba je nastala iz ideja zajedništva, jednakosti i slobode. Ako želimo da te riječi imaju težinu, moramo ih živjeti u praksi — i na line-upu, i iza pulta, i na plesnom podiju.
I zato, izgleda, još uvijek pišem o ovome.
U znak vidljivosti i slušnosti poklanjam par traka ženskih producentica:
