Autentično nasuprot neautentičnom ili underground naspram mainstreamu - DIY

Autentično nasuprot neautentičnom ili underground naspram mainstreamu. Bilo u odabiru glazbe, djelovanjem u modernom potrošačkom društvu, pri produkciji glazbe, praćenju trendova i slično, scene se dijele na ova dva suprotna pola. Underground scena odbacuje ustaljene estetske vrijednosti te se okreće avangardi dok mainstream obilježava opća prihvaćenost i „normalnost“. Kada se radi o glazbi, underground glazbu opisuju jedinstveni umjetnički izričaj i jedinstveno autentično iskustvo. Može se reći da neovisna underground scena predstavlja manjinsku kulturu u društvu.

Punk pokret započeo je s underground idejom. Suprotstavio se pop glazbi i masovnoj

produkciji. Nudio je sofisticiranije i eksperimentalnije glazbeno iskustvo te nije ciljao na

megalomanski profit. Hebdige 1980. godine slikovito prikazuje što se tada dogodilo opisujući kako je punk scena spojila senzibilitet mladih, estetsko poimanje glazbe i kritički stav prema

socioekonomskoj krizi. Od tada pa sve do danas takav način djelovanja ostao je prezentan u underground scenama. Naziva ga se još i „Uradi sam“ ili DIY – do it yourself modelom. Tijekom godina koncept se razvijao, a danas ga se može smatrati vrlo složenim i životopisnim sektorom proizvodnje i potrošnje. Razvila se vrlo široka paleta alternativnih načina kulturne produkcije koja seže sve do profesionalizma. No, i dalje se cilja na ekonomsku održivost te se nastoji odmaknuti od hiperprodukcije koju predvode kulturne industrije. Takozvani DIY poduzetnici usavršavaju svoje vještine, uče jedni od drugih, pohađaju radionice, volontiraju, a ubrzani razvoj tehnologije omogućava da se znanje prenosi iz scene u scenu te time underground mreža postaje sve većom. Ovakav razvoj sugerira na posljedični učinak socioekonomskih i tehnoloških pomaka pa tako i DIY-a kao kulturnog diskursa i kulturne prakse u postindustrijskoj eri. Kreativno stvaranje i slične kulturne prakse bivaju prihvaćene kao način života. Na taj način generacije mladih ljudi na globalnoj razini nastoje raditi protiv aparata moći.

Kako su se početkom devedesetih godina razvijale underground rave scene i elektronička

osuvremenjuju i mijenjaju. Dolazi do potrebe za novim funkcijama i kompetencijama. Neke od djelatnosti koje bivaju tražene su programski organizatori, voditelji produkcijskog tima,

zaštitari, električari, majstori zvuka i svjetla, PR voditelji. Underground scene održavaju se

kroz angažman mladih glazbenika, amatera i profesionalaca koji komuniciraju i rade te dijele svoja znanja. Rad na području "brige i svijesti“ također počinje biti sve zastupljeniji jer se fokus stavlja na emotivno i psihofizičko zdravlje sudionika scene i njenih posjetitelja.

Prostori u kojima djeluju underground scene, najčešće, uvijek iznova nastaju ili se od starih

stvaraju novi. Najbolji primjer za to je u prošlosti bio, a i dan danas je grad Berlin. Rijetko koji

urbani grad utjelovljuje rave underground scenu kao što to čini Berlin. Nakon pada Berlinskog zida mnoštvo zgrada ostalo je zapušteno. Entuzijasti tih godina zauzeli su napuštene podrume, tvornice i slične prostore tadašnjeg DDR-a te su počeli stvarati platforme za umjetnost. „Uradi sam“ praksom iz temelja, doslovno, gradila se scena. To stvaranje može se opisati kao komunikacija između urbanih prostora i onih koji djeluju. Prenamjenom praznih zgrada scena stvara neku vrstu drugog grada koji djeluje sam za sebe. Svjesno se odmiče od visoke, elitne proleterske kulture. Uloge na sceni se nastoje ne ograničiti, ali one postoje; sudionicima bivaju dodijeljene kako bi scena funkcionirala. Pravedna podjela zadataka je bitna kako nitko ne bi bio preopterećen ili zapostavljen. Poželjno je individualno preuzimanje odgovornosti, a samostalnim angažmanom, slikovito rečeno, „otvaraju se vrata“. Drugim riječima, oni koji djeluju na underground sceni samoinicijativno agiraju. Ne dopuštaju da im kulturna industrija diktira kako se stvara. Radi se o samostalnim produkcijskim strategijama i kompetencijama koje se izučavaju i svladavaju isključivo djelujući.

U osnovi, DIY ideali temelje se na specifičnom etičkom kodeksu, zagovaraju autonomiju i

neovisnost u potrošačkom društvu. U kontekstu scene, na fizičkom prostoru stvaraju se grupe koje se samoosnažuju i koje si međusobno pomažu svojim angažmanom. Sami sudionici društvenih skupina stvaraju prakse kojima grade svoj zamišljeni projekt. Također, tu su i neuobičajeni oblici socijalizacije, novi oblici učenja, odgoja i obrazovanja. Prepoznatljivo je dakle, odbijanje načina na koji djeluju korporacije, masovni lanci proizvodnje, oglašavanja, medija i tehnologije. Činjenica je da se DIY kultura i djelovanje na underground sceni mogu prikazati kao stil života, kao osobno i kolektivno protivljenje masovnosti, kao odbijanje prisvajanja neoliberalizma u globalnom kontekstu. Odlukom da se živi ideologijom „Uradi sam“ praksi pojedinci mogu oštrije artikulirati svoj osjećaj udaljenosti od institucionalne i kulturne politike neoliberalnog postojanja.

U kontekstu djelovanja underground queer feminističke scene još je bitno objasniti ulogu

prostora u kojem se kreću. Gill Valantine, kako Sanja Đurin u svom radu „Queer aktivizam i

transformacija grada“ 2018. godine piše, opisuje javni prostor kao produkt društvenih sila i

kao mjesto koje ima aktivnu ulogu u stvaranju društvenih identiteta. Ona kritizira da je javni

prostor često neutralno heteroseksualan jer se u njemu stalno ponavljaju radnje koje su dio

heteroseksualne ljubavi. Od poljubaca koje razmjenjuju heteroseksualni parovi ili držanja za ruke kada prolaze ulicom, do reklamnih oglasa na plakatima ili u izlozima trgovina gdje možemo vidjeti slike zadovoljne nuklearne obitelji; od heteroseksualnih razgovora kada čekamo na autobusnoj stanici ili u banci do glazbe koja ispunjava trgovine, barove i restorane, a artikulira heteroseksualnu žudnju. Materijalni queer prostori, klubovi i mjesta okupljanja najčešće se nalaze u getoiziranim dijelovima grada. No, ako se te prostore sagleda s njihove performativne razine, oni dobivaju nematerijalna obilježja. Konceptom performativnosti prostora prvo se 2015. godine u tekstu „Bilješke o performativnoj teoriji okupljanja" bavila Judith Butler. Kao što je rod performativan i stvara se ponavljanjem određene stilizacije tijela, isto vrijedi i za prostor. Prostor sam po sebi nema značenje, već prakse koje se izvode unutar prostora i njihovo učestalo ponavljanje određuju i formu prostora i odnose moći koji će vladati unutar prostora. Queer feminističke underground scene interveniraju u javnom prostoru, mijenjaju ga. Izvanjski prostor može biti u funkciji kulturne pedagogije i transgresije heteronormativnosti prostora što ga zapravo čini performativnim prostorom. Unutarnji queer prostori, s druge strane, sigurna su mjesta na kojima zajednica djeluje.